Just my...and the movies

ponedjeljak, 03.03.2008.

Phantom of the Opera (1989)

Mnogima je poznat 'Phantom of the Opera' termin, bilo da je riječ o gotičkom romanu s početka prošlog stoljeća, nekolicini snimljenih horrora s istom tematikom ili mjuziklu A. L. Webbera. Očekivano je za pretpostaviti da ovaj film spada upravo u onu drugu grupu, dakle horror filmove. Priča se ne odvaja mnogo od ostalih ili originalne knjige - u središtu radnje je mlada operna pjevačica u koju se zaljubljuje misteriozni lik iz podzemlja pariške Opere iz naslova i počinje radi (blago rečeno) sranja zbog nje.



Posebnost ovoga filma krije se u činjenici da je upravo Fantom iz Opere utjelovila jedna od ikona horrora koji je mnogo poznatiji po ulozi u Nightmare on Elm Street serijalu. Riječ je, dakako, o Robertu Englundu i to je možda najšokantnija informacija glede cijeloga filma. Ispočetka se čini bedasto i smiješno da Freddy Kruger bude romantičan, zaljubljen ili koji god termin u vezi ljubavi upotrijebite, doći će na isto. A onda je ispalo da je Robert Englund zapravo najbolje odradio svoj posao u filmu, u svom štihu odglumivši poremećenog ubojicu.

Priča otprilike glasi ovako; Christine Day (Jill Schoelen) je mlada pjevačica koja želi upasti u nekakvu predstavu na Broadwayu, te odlazi na audiciju na kojoj joj se događa nesreća. Ona pada u nesvjest, a radnja se prebacuje kojih stotinjak godina ranije kada je Christine bila pjevačica u londonskoj opernoj kući. Ona pjeva pod vodstvom svoga učitelja Fantoma (Robert Englund, dakle) no uvijek je u sjeni Carlotte, operne dive. Fantom se vrlo brzo pobrine da se svaka smetnja njegovoj štičenici ukloni s puta i bilo da je riječ i o spremanju leša oderane kože u Carlottin ormar, to mu ne stvara preveliki problem. Tu se još upliće i priča o tome kako je njegovo lice postalo odvratna masa mesa i čireva na lubanji, a naći će se i idiotski Romeo koji će željeti spasiti Christine od njezinog dragog serijskog ubojice...



Ako je Robert Englund mogao postati (gotovo) romantični junak u potrazi na sreću, nekako čitavo vrijeme očekujete da će njegova draga biti komad prekrasna glasa. Na žalost, Jill Schoelen samo me nairitirala svojom pojavom i glasom, uglavnom ubacujući bedaste komentare tijekom čitavog filma. Nisu joj pomogli niti pokušaji gospodina Englunda da ju nauči pjevati.
Sve u svemu, film je vrijedilo pogledati zbog par zgodnih scena probadanja, deranja ili prišivanja kože fantomovih žrtava na njegovo lice. Ako ne podnosite klasičnu glazbu, film na vašu radost ne obiluje njome, jer je u prvom redu slasher. Što se tiče ostatka filma scene se doslovno vrte u prazno jer više nije zabavno ako nema krvi, suza ili leševa. Film bi dobio nekakvu srednju ocijenu, ako zbog ničega drugog, onda zbog uloženog truda nekolicine ljudi i relativno dobre glazbe.



Ako ništa drugo, svi bismo izvukli pouku iz ovoga filma da bi nekako najbolje bilo da je Robert Englund ostao pri Freddyu Krugeru, a da je ovaj film možda ipak režirao netko drugi.

nedjelja, 17.02.2008.

Što zapravo ja radim ovdje?

Ne radim ništa....za sad. Jer mi se (broj 1) ne da i (broj 2) još ne stignem pisati o onome što želim....a ovaj sam blog otvorila s namjerom da budem jedna od milijun onih koji komentiraju sve što im se događa (nikakav osobni dnevnik već komentari na filmove, glazbu i događaje koje prati šira javnost, a nesretnim slučajem to činim i ja). Za sada (nadam se) to je sve...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv